Gastronomija
Gastronomija
Hrvatska je kuhinja raznovrsna te je stoga poznata i kao kuhinja niza regija. Svoje suvremene korijene vuče iz protoslavenskog i antičkog doba. Razlike u izboru namirnica i načina priprema najočitije su ako usporedimo kontinentalne i obalne regije. Za kontinentalnu kuhinju tipični su raniji protoslavenski korijeni te noviji kontakti sa poznatijimgastronomskim predstavnicima – mađarskom,bečkom i turskom kuhinjom. Obalnu regiju karakterizira utjecaj Grka, Rimljana i Ilira te kasnijih mediteranskih kuhinja – talijanske i francuske.
Bogat književni opus svjedoči o visokoj razini gastronomske kulture u Hrvatskoj. Zabilježeni su podaci o, za europske pojmove, prehrani iz daleke prošlosti, kao recimo u Belostenčevu “Gazophylaciumu” te u latinsko – kajkavskom rječniku iz 1740. koji je prethodio sličnom francuskom rječniku.
Tu su i beletristička djela Marulića, Hektorovića, Držića i drugih pisaca, sve do djela koje je 1813. napisao Ivan Bierling, a koje sadrži recepte za pripremanje 554 različita jela (prijevod njemačkog izvornika) i smatra se prvom hrvatskom kuharicom.
GASTRONOMIJA ISTRE I KVARNERA
Danas mnoga jela proistekla iz neimaštine doživljavaju svoje ponovno buđenje. Tako se, za negdašnju prehranu ribara i težaka, danas tvrdi da je sukladna načelima najmodernijih nutricionističkih trendova. Prehrana s mnogo (uglavnom plave) ribe, prevaga kuhanih (lešo) nad pečenim jelima, obilje povrća i voća, samoniklog bilja, korištenje maslinovog ulja te umjerena konzumacija (uglavnom crvenog) vina – osnovne su odlike mediteranske kuhinje odnosno trendovskog pokreta: Mediteranski način življenja (Mediterranean diet).
Nakon napuštanja koncepcije tzv. masovnog turizma, od 1995., na inicijativu Turističke zajednice i Odjela za turizam Istarske županije, kreira se nova turistička ponuda čiji sastavni dio čini i atraktivna gastronomija. Organiziraju se brojne gastronomske manifestacije posvećene lokalnim namirnicama: dani posvećeni raznolikim plodovima Istre: tartufima, gljivama, siru i medu, kobasicama i ombolu, puževima, sardelama, šparugama, marunima itd. Otvaraju se brojne konobe koje pripremaju jela na tradicionalan način: na ognjištu i pod pekom. Niču sve profinjeniji restorani sa specijaliziranom ponudom.
Od 1996. redovito izlazi Gastronomski vodič Istre: popis najboljih restorana i konoba Istre, po ocjeni neovisne komisije. Privlačnosti istarske gastronomije pridonijela je i zaštita pršuta kao autohtonog proizvoda te popularizacija ostalih istarskih gastro-ikona: bijelog tartufa (Tuber Magnatum Pico), kvarnerskog škampa, sira, meda i maslinovog ulja.
HRVATSKA VINA
ISTARSKA VINA – Strast, stil, predanost …
Istri je vino nerazjašnjiva nadnaravna svetost, potreba i ljubav, kultura življenja, jelo i piće, molitva i kletva. Istranin je lozi kultno privržen. Poslovica to potvrđuje: Vino od loze i mliko od koze. Od pšenice se živi, a vino je mit: Kruh je za tilo, vino je za dušu – reći će naši stari. Istra, taj minijaturni kontinent, najveći poluotok Jadrana, idealno uranja u more u smjeru vječno osunčanog jugozapada. Kvalitetu vina upotpunjuje i posebnost tla, crvena zemlja uz more i bijela zemlja unutrašnje Istre. Ukupna površina vinograda je 6.151 hektar. Zapadno istarsko vinogorje (Poreč, Buje, Pula, Rovinj) najveće je i vinogradima pokriva 5.839 hektara. Središnje vinogorje (Buzet, Pazin) ima 209 hektara, a istočno (Labin) 103 hektara.
Istarska malvazija je već duže od sto godina najčuvenije i najprisutnije vino našeg poluotoka. Ovisno o tehnološkom postupku prerade, njege i starosti, varira od slamnatožute do zlatnožute boje. Miris malvazije ponajprije asocira na bagremov cvijet. Sadržaj osnovnih sastojaka čini je srednje do jako alkoholnom (od 11,5 do 13,5 vol%), profinjene aromatičnosti i svježeg okusa. Sjajno se sljubljuje s cijelom lepezom morske kuhinje. Istarska protuteža malvazije je – teran. Teran i njegova podvrsta refošk drže se starim i autohtonim vinima Istre. Mi crvena vina nazivamo – crnim, prije svega radi teranove intenzivnotamne rubinove boje. Domaći seljak mu tepa: kolora je kako zečja krv, a pije se kako mliko. Živih je voćnih mirisa i vrlo prepoznatljivog okusa. Odlično nadopunjuje nešto kaloričnija jela, domaće gulaše i šuga te divljač. Mnogi poznavaoci istarskih vina na prvo mjesto će izdvojiti istarski muškat, ili pravilnije, Momjanski muškat, poradi njegove zlaćane boje, intenzivnog mirisa divljih karanfila i izuzetne arome. Suho i slatko. Vrli pratilac slastica, ali i svakog profinjenog jela. Muškatu se pripisuju i afrodizijska svojstva.
MASLINOVO ULJE
Ništa nije ravno toj tekućini, ona je jednostavno neusporediva: simbol Mediterana, zdravlja, gastronomskog užitka i napose lagodne i spokojne starosti. Nesvakidašnjeg je gorkastog okusa, izuzetnog mirisa i sjajni začin ponajboljih jela. Najvrjednija masnoća u ljudskoj prehrani. Sredstvo za njegu tijela, lijek kod raznih tegoba, po mnogima – eliksir života. Božanski plod. Tekuće zlato. Što se krije iza tih nadnaravnih hvala? Ulika! Ulje! Ulje bogova i ljudi. Ulje masline. Ulje milosrđa i pomazanja.
Mitska i biblijska biljka, simbol našeg sredozemnog svijeta i življenja, zaštitni znak Istre. Kršćanski obred i svetkovina: Uličnica pred Uskrs. Maslinova grančica – simbol mira. Grčka mitologija želi da je maslina nastala na sljedeći način: božica Atena bacila je, u nadmetanju sa Posejdonom, kap vode na klisuru i tu je izrasla maslina. Istru je kroz milenije određivala maslina. I prva pisana svjedočanstva vezana za naš poluotok – dugujemo upravo maslini, odnosno maslinovom ulju i to još iz vremena starih Grka i Rimljana. Tada je, vjerovali ili ne, istarsko ulje bilo sinonim za najbolje ulje, takve kakvoće s kojom su se sva druga ulja uspoređivala.
Marko Valerije Marcijal (40. – 103.) najznačajniji rimski pisac epigrama, rodom iz Španjolske, ostavio je zapisane najljepše komplimente istarskom ulju. Veličajući svoju Kordobu on je uskliknuo: “Uncto Corduba laetior Venafro, Histria nec minus absoluta testa – Kordobo, koja si rodnija od uljevitoga Venafra, savršena koliko i ulje iz Istre”.
Osim mnogobrojnih pisanih svjedočanstva, ostali su i materijalni dokazi: ostaci antičkih uljara duž cijele zapadno-istarske obale, posebice na Brijunima, u Barbarigi, Poreču, Červar Portu. Odmah do njih bile su prave industrijske zone proizvodnje amfora. Naravno da su uz te pogone bili veliki nasadi maslina i to autohtonih istarskih sorti bjelica, karbonera, buža i ostale. Danas kao da smo na novim počecima. Imamo pedigre bez premca, očito odličnu klimu i sastav zemlje, pogodan geografski smještaj, tradiciju, iskustvo i stručnjake, no, izgleda da ipak zaostajemo za novim svjetskim trendovima i saznanjima. Pred nama je veliki iskorak, izazov u stvaranju maslinika probranih autohtonih sorti, vrhunskog ulja, prihvaćanju novih tehnologija u uzgoju kao i izgradnji suvremenih uljara.
ISTARSKI TARTUF
Gurmani se slažu samo u jednom – tartuf je vrhunac gastronomije. Čudan je to, tajnovit i pod zemljom sakriven gomolj. Nema nadzemne biljke i čovjek ga može naći samo uz pomoć posebno dresiranih pasa.
Istra, naš srcoliki poluotok, ima dvije vrste zemlje, intenzivno crvenu u priobalju i sivu, glinastu u središnjem dijelu. Tartuf raste baš u toj sivoj zemlji, u vlažnoj, hrastovoj Motovunskoj šumi kojom protječe rijeka Mirna. Tartufarska zona proteže se dalje ka sjeveru do Lanišća, potom rječicom Rašom ka jugoistoku na Labinštini, te na jugu do Pazina.
Istarski bijeli tartuf jedan je od najcjenjenijih na svijetu, zri u jesen i najbolje je kušati tu rijetku blagodat odmah, tek ubranog u izvornom okruženju malih gostionica i renomiranih restorana. U njegovoj neposrednoj blizini, na uzvisinama uz rijeku Mirnu sve češće se nalazi i crni tartuf, kao i druge podvrste bijelog tartufa koje se konzumiraju zimi i ljeti.
I napokon, što je tartuf? Gastronomi se još ne mogu složiti niti u tome je li on hrana ili začin. Taj čudni i neugledni „krumpir“, taj najčuveniji afrodizijak intenzivnog i neponovljivog mirisa, od trpeze starih Rimljana pa do danas ostao je bespogovorni kralj kulinarstva. Enigma i slast. Kad se na njega naviknete, ostat će te mu vječni poklonik, ovisnik, kao o svakome grijehu.
